fbpx

„Rodno pitanje“ i duhovni darovi

Temeljna orijentacija proročke službe Elen Vajt
04.03.19.
Džejms Vajt – Biblija i duhovni darovi
04.03.19.

Još jedan problem sa kojim su adventisti poštovaoci subote morali da se pozabave bio je prigovor „roda“ kod davanja dara Elen Vajt. Ovaj argument nije izgledao toliko kontroverzan tokom pedesetih godina [ 19. veka prim. urednika]  kao što je to postao u kasnijim godinama. Bez obzira na njegov značaj, činilo se da predstavlja dovoljno važno pitanje da bi Adventisti poštovaoci subote smatrali za potrebno da ga razreše objavljivanjem više tematskih članaka.

Već je 1855. godine Dejvid Arnold (David Arnold) napomenuo da je na osnovu Joila 2, Božji plan bio da „izlije Duha svojega ’ne samo na sinove, već i na kće ri’ i oni će proricati.“ Dar proroštva, tvrdio je Arnold, nije zavisio od roda primaoca. S. C. Velkam (Welcome) takođe je napisao dugačak članak o pitanju „roda“ 1860. Nakon dugog preispitivanja 1. Korinć anima 14:34,35 („Žene vaše da ćute u crkvama; jer se njima ne dopusti da govore, nego da slušaju, kao što i zakon govori. Ako li hoće čemu da se nauče, kod kuće muževe svoje neka pitaju; jer je ružno ženi da govori u crkvi“), Velkam je primetio da ovaj odeljak nema nikakve veze sa darom proroštva, već sa određenim redom na bogosluženju u crkvi u Korintu. Zatim je naveo brojne primere ženskih proroka iz Biblije i zaključio:

Obavešteni smo na osnovu autoriteta božanskog otkrivenja da su muško i žensko jedno u Hristu Isusu; i da je, u odnosu u kome oba roda stoje prema Njemu, ta razlika potpuno ukinuta, kao i između Jevrejina i paganina, roba i slobodnjaka. Tako je otkrivenjem postala poznata važna istina, a i zdrav razum će posvedočiti istu stvar… Neka onda ne bude stavljen kamen spoticanja na [ženski] put, već neka one popune mesta na koja ih Bog poziva da popune, neka se ne obavezuju da ć ute po crkvenim pravilima, već neka njihovi jezici govore hvalospeve Bogu i neka im bude dozvoljeno da ukažu grešnicima na Jagnje Božje i neka ne ožalošćavaju Svetoga Duha ćutanjem u zajednici vernih.

Iako Velkam nije konkretno pomenuo Elen Vajt, njegova namera da brani njen proročki dar, uprkos toga što je ženskog roda, je očigledna. Slično tome, D. T. Burdo (Bourdeau) je zapazio da je, prema brojnim primerima iz Biblije, sasvim „zakonito da žene govore na sastancima i da naš stav [adventista sedmog dana] u odnosu prema daru proroštva među nama nije poništen“ na osnovu biblijskog izveštaja. Dodao je da „najpobožniji i najposvećeniji među nama svedoče da su bili blagosloveni“ vizijama koje su se manifestovale među nama, i da je „isti uticaj koji je pratio reč prilikom njihovog obraćenja bio prisutan i u vizijama.“ Dakle, adventistički vernici su tvrdili da su prema biblijskim dokazima žene imale pravo na dar proroštva isto toliko koliko i muškarci.
…..

„Kako su rani Adventisti poštovaoci subote prihvatali Elen G. Vajt kao pravog proroka“,
Theodore N. Levterov, u knjizi
„DAR PROROŠTVA U PISMU I ISTORIJI“
Urednici: Alberto Tim i Dvejn Ezmond
„Preporod“, Beograd