fbpx

2. Mojsijeva 20: Deset zapovesti

2. Mojsijeva 25:9,40: „Minijaturni model“ Nebeske svetinje
04.03.19.
1.Mojsijeva 4:1: Očekivanje Adama i Eve da će Kain biti Mesija
04.03.19.

Još jedan primer uvida Elen Vajt koji je u skladu sa originalnim hebrejskim tekstom, zabeležen je u 2. Mojsijevoj 20 u odnosu na Deset zapovesti. Elen Vajt daje zapanjujući komentar o Dekalogu: „Deset zapovesti… su deset obećanja… Ne postoji odrični oblik u tom zakonu, mada može tako izgledati.“ Kad neko čita Deset zapovesti, izgleda da su ispunjene odričnim oblicima. Osam od deset zapovesti otpočinju rečju: „Ne…“ Kako je onda Elen Vajt mogla da tvrdi da u Dekalogu nema odričnih oblika? Ja sam uvek to shvatao u smislu: „Sve njegove zapovesti osposobljavaju“, ali sada verujem da postoji neposrednije i zadovoljavajuće, da, čak i biblijsko / egzegetsko objašnjenje.

U svetlosti izjava Elen Vajt, pažljivo sam pregledao hebrejski izvorni tekst Dekaloga i ispitao gramatičke oblike koji se koriste u svakoj od Deset zapovesti. Na svoje iznenađenje, shvatio sam da osam zapovesti koje počinju sa „ne“ mogu, u skladu sa hebrejskom gramatikom, biti prevedene ili kao negativne naredbe (zabrane) ili kao izrazita obeća nja. U skladu sa gramatičkom rečeničnom strukturom te zapovesti mogu biti prevedene i ovako: „[Obeća vam ti da] nećeš imati drugih bogova osim mene! … Nećeš sebi praviti nikakav rezani lik…. Nećeš uzimati uzalud ime Gospoda Boga svojega.“… „Obećavam ti da nećeš ubijati, činiti preljube, krasti, iznositi lažna svedočanstva, želeti ono što je tvog bližnjeg.“ Čak i četvrta i peta zapovest, koje nisu uokvirene negativnim – „Sećaj se dana Subotnog…“ „Poštuj oca svojega i majku…“ — ne koriste imperativ(e), što je inače u biblijskom hebrejskom prirodni način davanja pozitivnih naredbi. Umesto toga, koristi se beskonačni apsolut, kojim se na hebrejskom često ukazuje na intenzivno obeća nje. Bog zapravo govori: „[Obeća vam ti da ćeš se] sećati Subote; poštovaće š oca i majku!“ Na taj način se svaka od zapovesti može prevesti bilo kao naredba ili obeća nje.1

Predlažem da se ovaj uvid Elen Vajt dodatno pojača prepoznavanjem značaja prologa ispred Deset zapovesti. Iskustvo koje čovek stiče sa „Deset Reči“ (i u skladu s tim i njihovim prevođenjem) zavisi od toga gde Deset zapovesti počinju. Kao dete bio sam učen da Dekalog počinje trećim stihom: „Nemoj imati drugih bogova osim mene.“ Ali to nije mesto gde Deset zapovesti počinju. To nije mesto na kome Bog počinje da govori. Dekalog počinje u drugom stihu, gde Bog progovara: „Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam te izveo… iz doma ropskoga.“ U suštini Bog kaže: „Otkupio sam te krvlju Jagnjetovom. Već si spasen i sada ti obeć avam i snagu da održiš moj zakon.“ Ako se otpočne u drugom stihu, zapovesti koje slede postaju obeća nja: „Obeća vam ti da nećeš imati drugih bogova osim mene. Neć eš uzimati Moje ime uzalud. Setić eš se Subote. Poštovać eš oca i majku…“

„U tom zakonu nema odričnog oblika.“ Elen Vajt nije poznavala hebrejsku gramatiku, ali je pod proročkim nadahnućem pružila evanđeoski usmeren uvid u Reč i on je podržan izvornim jezikom biblijskog odeljka.

„Uvidi Elen Vajt u Pismo u svetlosti biblijskih jezika“
Richard M. Davidson, u knjizi
„DAR PROROŠTVA U PISMU I ISTORIJI“
Urednici: Alberto Tim i Dvejn Ezmond
„Preporod“, Beograd